Brak: ispovest ludaka

Le plaidoyer d'un fou / August Strindberg

Roman koji počinje opisom Kraljevske biblioteke u Stokholmu verovatno će zainteresovati mnoge knjiške moljce, mada, kao što iz naslova možete zaključiti, biblioteka i knjige nisu glavna tema kojom se bavi. Strindberg je rešio da ispriča priču o kompleksnom odnosu sa baronicom Sigrid (Siri) fon Esen, kojom se i oženio. Do braka dolazi otprilike negde na polovini knjige, što sam jedva dočekala jer sam već bila počela pomalo da se dosađujem. Svesna sam da su pisci 19. veka manje dinamični nego oni noviji, da je radnja razvučenija; i  pored toga, konačni utisci o ovoj knjizi su pozitivni. Strindberg je za potrebe romana izmenio imena glavnih junaka, te sebe naziva Akselom, a baronicu Marijom. Dočarao nam je razvoj Marijine ličnosti, njenu sve veću mahnitost i nezadovoljstvo, laži i prikrivanje, prkos i rasipništvo koji su postepeno potkopavali temelje njenog i Akselovog odnosa. 


Novo razočaranje! Morao sam da gledam kako se ono što sam obožavao razvlači po blatu!

Aksel se obreo u kontradiktornoj situaciji, u kojoj nije mogao više da živi s Marijom, ali niti da podnese život bez nje, patološki zavisan od njene ljubavi. Ja sam kao čitalac više puta pomislila ''Daj, otkači se više od te budale, uništiće te'' i osećala odbojnost prema Marijinim izlivima histerije i intrigama kojima je nanosila zlo svom suprugu. Doduše, postojala je tu i iskra sažaljenja zbog smrti njene dece i pokušavala sam dobar deo tog njenog ludila da joj otpišem zbog te činjenice, ali ostaje to da je bila loša supruga i majka. 


Postupala je sa mnom kao sa budalom. I to je radila ona, notorna neznalica, koja je znala samo francuski; ona, čije je obrazovanje potpuno zanemareno, vaspitavana na selu; ona, koja nije poznavala ni pozorište ni književnost; ona, koju sam ja učio švedskom naglasku i otkrio joj tajne proze i metrike! 

Strindberg je pre svega dramski pisac, poznat po brojnim pozorišnim delima, od kojih je neke napisao namenski za Siri, ne toliko talentovanu glumicu, a u romane je utkao brojne elemente sopstvenog života (kao što je Služavkin sin, Crvena soba ili Ispovest ludaka). Moram da prokomentarišem korice ovog izdanja, koje jesu zanimljive i vizuelno se uklapaju u imidž Lom izdavaštva, ali, po mom mišljenju,  nisu adekvatne za roman iz 19. veka.  Kada to ostavim po strani, ostatak mi je lepo urađen, a na kraju se nalazi i Strindbergova skraćena biografija. 


Ovo je strašna knjiga. Iskreno to priznajem, jer mi je žao što sam je uopšte napisao. 

Možda biste pomislili da autor nije trebalo javno da iznosi svoj prljav veš, ali ga je njegova supruga godinama blatila i klevetala pred prijateljima i poznanicima, predstavljala ga kao neuračunljivu osobu, tako da je Strindberg, kako kaže, imao potrebu da opere svoj leš pre nego što bude zauvek položen u grob.

Za danas toliko od mene, sada moram da radim, a predveče slavim sinu rođendan 🎂 Srećan vam početak radne nedelje i javljam vam se ponovo u petak! 

Коментари

  1. Strindberga sam prvi i jedini put čitala na fakultetu, upravo jednu dramu - "Gospođica Julija" i, hza razliku od Ibzena, niti mi se dopao, niti sam ga, priznajem, razumela. Toliko da nemam želju da čitam ništa drugo, iako ovaj roman izgleda zanimljivo, a opet i nekako neprijatno (ne uživam mnogo u "blaćenju" i privatnim ogoljavanjima pisaca, npr. uvek me preplavi ružan osećaj dok čitam o Tolstojevom životu sa Sofijom, imam utisak da gledam kultur-rialiti-telenovelu)...i slažem se, korice pre pristaju nekom delu iz pedesetih godina, čak me i zbunilo kada sam videla rešenje za naslovnicu, a Strindbergovo ime.:)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар