Ostrvo dana pređašnjeg

L'isola del giorno prima

Najduže čitana knjiga ovog leta, a možda i godine (nadam se da nijednu neću razvući ovoliko). Jeste malo i do teškog letnjeg vremena (sad bi trebalo opet da se požalim kako imam vrlo nizak pritisak i kako se neprestano borim da ne zaspim), ali je verovatno najviše do toga što se u Ekove (to jest, Ekoove, treba ubaciti još jedno O, hvala, Isidora :-)) knjige treba udubiti ne bi li se shvatila svaka rečenica ovog inteligentnog autora. Kao i uvek, iznosim svoje lične utiske, nipošto ne impliciram da je i za sve vas Eko malo težak - moguće je i da ga neki među vama progutaju u tren oka kao ja Agatu Kristi. Ovo je drugi njegov roman koji sam čitala (prvi je Baudolino), a u svojoj kolekciji imam još dva koji će, bojim se, pričekati sledeću godinu. 


Roberto de la Griv, italijanski plemić, brodolomnik, nošen talasima domogao se napuštenog broda Dafne i, budući da ne ume da pliva, ostaje na njemu, čežnjivo zureći u ostrvo koje se nalazi nedaleko od broda. Robertove misli zaposeda traganje za razlogom zbog kog je posada napustila Dafne, prisećanje prošlosti i otkrivanje nepoznatog uljeza na brodu. Razmišljanje o Feranteu, zlom bratu blizancu i maštovita tkanja njegove priče. Problematično pitanje geografske dužine čini, za mene, zanimljiviji deo ovog romana, kao i Ekoovi misaoni ogledi na temu smrti, pakla, simbolike goluba, višestrukih svetova i o tome kako razmišlja kamenje. Dobro ste pročitali. Interesantnije je nego što zvuči i sama sam izvukla brojne rečenice koje su mi se dopale, a neke od njih možete videti na kraju posta, gde uvek izdvojim poneki citat za vas, odnosno, ukoliko smatram da ima onih koji su vredni pominjanja. 

 Utisci: Teško k'o crna zemlja. Nikako ne preporučujem za prvi susret s Ekoovim stvaralaštvom. Mnogo zamišljanja, zabluda i poigravanja s čitaocem - nekoga će oduševiti, dok će drugog zbuniti ili, pak, uspavati. Iako nipošto ne mogu reći da je knjiga loša, štaviše, pojedini delovi su mi bili vrlo zanimljivi, a Ekoova inteligencija očita i briljantna, neophodna mi je pauza tokom koje ću čitati nešto laganije (poput Ostrva Viktorije Hislop koje sam uveliko počela i o kome ćete čitati utiske početkom septembra). Izdavač Vulkan je napravio pun pogodak s ovim izdanjima, mislim da ih zaista vredi imati u kućnoj biblioteci. Toliko su me oduševile korice da bih pokupovala sve Ekoove knjige, ali ću ipak još promisliti o tome jer ne želim da me godinama čekaju na polici, poput Imena ruže.  

📖

Ako uvek zborite ozbiljno, izazivate dosadu. Ako se uvek podsmevate, prezir. Ako uvek filozofirate, tugu. Ako se uvek rugate, nelagodnost.

***
Uostalom, prepoznaćete lažljivce: dok se smeju, na obrazima im se prave dve rupice, a nokti su im veoma kratki; jednako se čuvajte onih niskog rasta, koji laž izgovaraju iz taštine. 

***
Galilej je izvukao čudovišne nastranosti iz jedne premise koja je sama po sebi bila nadasve ispravna, odnosno da ideju o durbinu ukrade od Flamanaca (koji su ga koristili samo za posmatranje brodova u luci), i da je usmeri ka nebu. I tamo je, među mnogim drugim stvarima u koje otac Kaspar ni u snu ne bi posumnjao, otkrio da Jupiter, ili Jov kako ga je nazivao Galilej, ima četiri satelita, što će reći Meseca, ranije nikada viđena, od postanka sveta pa sve do tada. 

***
''Meni je važno da na ovom mestu na zemlji jedna linija  postoji gde s ove strane naredni dan jeste, a s one strane dan pređašnji.''

***
Svi znamo da je i samo jedan valjani razlog dovoljan da prevaziđemo hiljadu strahova.

***
Roberto je znao da se ljubomora javlja, ne poštujući nimalo ono što jeste, ili što nije, ili što možda nikada neće ni biti; da je to nagon koji iz nekog umišljenog jada izvlači stvaran bol; da je ljubomornik poput hipohondra koji se razboljeva u strahu da se ne razboli.

Коментари

  1. Da kažem prvo, što nisam rekla u onom komentaru (nejasnom) za "Lolitu" - mislim da su tvoji prikazi/preporuke knjiga zaista po meri: nema otkrivanja ključnih stvari, a ipak te dovoljno "zagolica", izbalansirano je lično i objektivno, taman kako treba.
    Meni je isto "Ime ruže" veoma dugo stajalo na polici i uopšte, dugo sam zazirala od Ekoovih dela, jer me prosto hvatao strah pred takvom erudicijom i izazovom čitanja. Nisam se prevarila, iako je izuzetno zanimljiv i sada ga već slistim u nekoliko dana, kao npr. "Ostrvo", Eko je zahtevan pisac, prosto, treba pohvatati sve te reference, intertekstualne postupke, u svakom romanu preuzete modele određenog žanra i poigravanje sa njima...genijalan je bio. :)
    Moja prva knjiga je "Praško groblje", posle toga sam čitala i ostale - uključujući one teorijske iz oblasti nauke o književnosti, mislim da jedino "Tajanstveni plamen kraljice Loane" još uvek nisam...
    Ako bih morala da biram najzahtevniju, meni je to bilo "Fukoovo klatno"...
    "Vulkanova" izdanja zu zaista prelepa, san svakog bibliofila.:))))

    ОдговориИзбриши
  2. Ja sam baš bacila oko na Loanu, ali će sačekati. Mislim da ću najpre čitati ''O književnosti'' jer sam silno želela da je imam čim sam je ugledala i dobila sam je nedavno za rođendan. Svakako ću se još družiti s Ekom tj. Ekoom - hvala na ispravci, sad mi deluje neverovatno da sam to previdela, ako je Fukoovo klatno, logično da je i Ekoovo :-)

    ОдговориИзбриши
  3. Tajanstveni plamen kraljice Loane je divna knjiga. Nije ni blizu zahtevna kao ova. Ima elemente trilera, a imajući u vidu Ekoov stil, obrazovanje i inteligenciju, uživanje u čitanju ne izostaje. Ostrvo dana pređašnjeg je kao filozofski traktat, a Loana je uzbudljiva. Inteligentno uzbudljiva. I nije teška ko crna zemlja :)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Drago mi je da to čujem, onda ću joj svakako dati šansu :-) Već sam je merkala jer su mi divna ova Vulkanova izdanja Ekoovih knjiga, ali sam mislila da ću se namučiti.

      Избриши

Постави коментар