Knjiga / Pisac


Više puta sam pominjala kako treba češće da čitam knjige domaćih pisaca, tako da sam bila ponosna na sebe što sam prilikom poslednje posete biblioteci uzela čak dve. Jedna od njih je knjiga o kojoj ću vam danas govoriti, jednostavnog naslova ''Knjiga; pisac'' Zorana Živkovića. 


Verujem da bi većina čitalaca mogla uvideti sličnost s Pohvalom ludosti Erazma Roterdamskog (što me podseti da o toj knjizi još uvek nisam pisala ovde, a nameravam već duže vreme jer je sjajna) - naravno, tema je drugačija, ali se obojica služe ironijom i humorom da ukažu na besmisao izvesnih stvari koje susrećemo u svakodnevnom životu.


Živković je, između ostalog, potkačio današnji izdavački sistem, osvrnuvši se na doprinos urednika, lektora, štampara, opisao na koji način knjiga dobija svoj konačni oblik i koliko se podilazi komercijalizaciji - knjiga postoji da bi se prodala, a njena umetnička i kulturna vrednost je zanemarljiva - poenta je staviti bombastičan naslov, što šarenije korice, istaći kojom je nagradom (ili najužim izborom) dotično delo ovenčano i tako dalje - čitav ovaj šablon vam zvuči uznemirujuće poznato, zar ne? Zapravo, čak se i izdavačka kuća koja je objavila ovaj Živkovićev roman služi istim trikovima, tako da ja kao čitalac ovo doživljavam kao svojevrsnu parodiju. Radnja romana kulminira na grotesknoj promociji knjige gde je pisac potpuno nevažan lik, skrajnut u zapećak, a direktor izdavačke kuće koristi priliku da auditorijumu iznese svoje ideje i promoviše nov pravac kojim njegova izdavačka kuća kreće. 

Konačni utisak: osvežavajuće. Živković govori ono što mnogi od nas misle i, mada se ne slažem sa svime što je ovde izrečeno, najveći deo knjige mi je bio veoma duhovit i sasvim u skladu s izrekom ''It's funny because it's true''. Prva njegova knjiga koju sam pročitala jeste zbirka priča pod nazivom Biblioteka i veoma mi se dopala, tako da ni ovog puta nisam ostala razočarana i sigurna sam da ću i u budućnosti ukazati poverenje ovom beogradskom autoru, doktoru književnosti i profesoru kreativnog pisanja. 

                                                                             📖

Da nije knjiga, na šta bi ličila ljudska zajednica? Još bi se nalazili u onom dozlaboga primitivnom dobu u kakvom smo ih zatekle kada smo se pojavile pre pet hiljada godina. Vrsta čiji su članovi znameniti po tome da brže nešto zaborave nego što upamte. Da im ovde nesebično nismo pružile pomoć, da nismo pamtile umesto njih, ovi jadnici uopšte ne bi imali istoriju.

***

''E, stvarno nije lako s vama piscima'', uzvrati siktavo sekretarica. Lice joj gotovo poprima boju laka s noktiju leve šake. ''Nikada nemate sve spremno. Stalno vam nešto fali. Jednome sadržaj, drugome pogovor, trećem ilustracije. A, evo, sad nedostaje i naslov! Pa, na šta to liči! Jednom će neko od vas ovde doći bez glave! I šta sad da radimo? Knjiga mora u štampu, ne može da čeka da se gospodin najzad smisli.''


***


Novo remek-delo proslavljenog autora!
Neodoljivo, očaravajuće, zanosno!

Jeza od prvog do poslednjeg reda!

A ispod svake objave, sitnijim slovima, naziv novine ili časopisa iz kojih potiče citat. Kako red nalaže. Ima sekretarica više od dvesta ovakvih slogana u memoriji kompjutera, potpuno spremnih za upotrebu. U početku je sama birala koji će od njih upotrebiti, ali kada je otkrila da to nije neophodno, rado je prepustila računaru da on automatski obavi stvar. Zašto bi se ona mučila, uostalom, kad ove naprave upravo za to i postoje? Samo pritisne dugme, a kompjuter izbaci tri bombaste promotivne objave. Jeste da su nasumce izabrane, ali se još nijednom nije pokazalo da su neprikladne. Baš naprotiv. Idu kao salivene uz svaku knjigu.

Коментари

Постави коментар